INTERVJU – Mia Ivanković: Kako sam osvojila nagradu za najbolji osvrt na roman na ovogodišjem Interliberu

Iako rado odlazimo na Interliber kako bismo kupili najjeftinija izdanja svojih najdražih knjiga, ove smo jeseni imali razlog više posjetiti nama omiljeni događaj mjeseca studenog. Naime, naša učenica Mia Ivanković (4.d) osvojila je nagradu za najbolji osvrt na roman „Mogla sam to biti ja“ autorice Marine Vujčić. Mia je inače poznata kao odlična učenica kojoj sve polazi za rukom pa joj tako ni ovaj zadatak nije bio prevelik zalogaj.

This slideshow requires JavaScript.

Već četvrtu godinu zaredom program Književnih matineja predstavlja nekoliko autora i
njihove odabrane knjige na Festivalu svjetske književnosti koji je ove godine posjetila i naša škola. Predstavljena je autorica Marina Vujčić, a moderatori Književnih matineja su sami učenici, uz malu pomoć svojih mentora. U organizaciji nakladničke kuće “Fraktura”, učenici srednjih škola imali su priliku napisati osvrt na jedan od četiri romana predstavljena na Matinejama, a Mia je, na nagovor svoje mentorice i profesorice hrvatskog jezika Matee Roščić, pokazala izvrsno umijeće i zasluženo pobijedila.

Dodjela nagrada održala se 9. studenog 2017. godine na međunarodnom sajmu knjiga i učila Interliber. Uz prisutnost autorice, Marine Vujčić, predstavljena su 3 nagrađena eseja. Mia je bila prva koja je dobila priliku predstaviti svoj rad i preuzeti nagradu. Na početku smo mogli vidjeti strah u Mijinim očima, ali popevši se na pozornicu odradila je odličan posao i ostavila autoricu bez teksta te jedina dobila snažan zagrljaj i puno pohvala. Svi u publici bili su oduševljeni, a mi prepuni ponosa.

Svoje iskustvo opisala nam je i uvijek nasmijana Mia Ivanković:

Kako si se osjećala kada si čula da si pobijedila i jesi li očekivala ovoliki uspjeh?

Kada sam čula da pobijedila bila sam jako iznenađena, nisam očekivala ovoliki uspjeh.
Mislim, znala sam da sam dala stvarno sve od sebe, ali nisam ni sanjala da bih mogla
pobijediti.

Zašto si odabrala baš ovu knjigu?

Za knjigu sam čula kada smo na početku školske godine bili na Festivalu svjetske književnosti u Kinu Europa kada je Marina imala intervju s učenicima strukovne škole i tada su me i ona i ova knjiga vrlo zainteresirale i odlučila sam ju pročitati.

Kako si se osjećala kada si sjela pored Marine i čitala osvrt na njenu knjigu?

Kada sam trebala doći na pozornicu i pročitati svoj osvrt, trema je bila prisutna. Tim više što je baš, od svih autora, bila prisuta autorica knjige, na koju sam ja izabrala napisati osvrt čime je trema bila još i veća, ali kada sam probila led, svakim retkom je bilo sve lakše i lakše.

Jesi li pročitala još neku njenu knjigu?

Nažalost ne. Tek sam na početku ove školske godine čula za Marinu i njezine romane pa još nisam imala vremena pročitati ostale knjige.

Planiraš li?

Naravno da planiram. Sviđa mi se jako njezin stil pisanja i način razmišljanja te svakom toplo preporučam da u svoje slobodno vrijeme pročita neki od njezinih romana.

Čitaš li u slobodno vrijeme i koja ti je najdraža knjiga koju bi preporučila našim čitateljima?

Da, jako volim čitati u slobodno vrijeme i nekad mi je žao što ga nemam više da se tome
mogu više posvetiti. Bez obzira na tekuće lektire koje imamo, nađem vremena da pročitam nešto za sebe. Najdražu knjigu ne mogu baš izdvojiti, svaka mi je draga na svoj način jer sam u svakoj pronašla mali dio sebe.

Čestitamo ti u ime svih novinara Špogi novosti!

(sramežljivo) Hvala!

Mijin nagrađen esej:

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja

„Mogla sam to biti ja“ djelo je naše ugledne urednice i spisateljice Marine Vujčić. Sadržaj
ovog romana autentična je priča o suočavanju s gubitkom voljene osobe, a ujedno i
svojevrsna i vrlo učinkovita terapija same autorice. Gubitak voljene osobe teška je i bolna tema za svakoga. Bez obzira na takve okolnosti, Marina Vujčić je svoju bol i tugu pretvorila u književno stvaralaštvo i nama poklonila predivan roman prožet snažnim emocijama i, ponekad, vrlo teškom stvarnošću.

Glava junakinja romana je Laura Herman, nesretna psihijatrica koja u sebi nosi težinu i žalost zbog majčine smrti i sadašnjeg života te situacija u kojima se trenutno nalazi. Ona sa svojom pričom donosi prvu radnju ovoga romana, govoreći nam o svojim tjeskobama, strahovima i promašenim prilikama. Drugu radnju donosi njezina neimenovana pacijentica koja dolazi na terapije. U romanu susrećemo još troje pacijenata s njihovim pričama, koji također dolaze na terapije. To su Hilda, Klaudija i Pavle. Gledajući malo dublje u ovaj roman, možemo zaključiti da neimenovana pacijentica predstavlja spisateljicu. Ona nam u prvom licu priča svoju priču. Istovremeno, donosi i priče ostalih pacijenata, uključujući i onu Laurinu te na taj način piše roman u romanu. Baš kroz njen glas autorica ovog romana odlučila je progovoriti o svojim strahovima, boli i gubitku kojeg je proživjela.

Kada govorimo o smrti i temama usko povezanim s tim pojmom, često smo skloni brzo
promijeniti temu. Razlog tome vjerojatno se krije u naizgled ružnoj i nama neshvatljivoj
činjenici da jednoga dana nas i naših voljenih osoba više neće biti. Možda je naš razum ipak previše ograničen za takvu surovu spoznaju, koja ne ulijeva baš previše nade u naš život. Sigurno smo se kroz život susretali sa situacijama odlazaka voljenih osoba. Ako se samo na sekundu prisjetimo takvih trenutaka, sigurno uz njih vežemo osjećaje boli, tuge i praznine koji je taj gubitak ostavio. Zbog tih osjećaja i sjećanja vrlo je teško govoriti o takvim situacijama.

Rekla bih da je posebnost i karizma autorice Marine Vujčić i ovog romana baš u tome što se usudila i odlučila progovoriti o toj temi. Smatram da je velika hrabrost rastvoriti svoju intimu na taj način, pretvoriti nešto bolno i teško u književni tekst te dopustiti čitatelju da to pročita. Često kažemo da život piše romane, ali ovoga puta autorica je odlučila svoj život staviti u roman. Iskreno govoreći, teško je napisati kritički osvrt na roman u kojem je ispričana priča za koju znaš da se nekome uistinu dogodila. Teško je staviti u kontekst riječi nešto što je duboko i iskreno proživljeno, ali možda nas je ovaj roman i ova priča naučila baš tome. Bol i žalost uzrokovane gubitkom, ili bilo kojom drugom životnom situacijom, sastavni su dio naših života. Često to zaboravljamo pa onda i zbog toga ne dopuštamo vlastitim emocijama da dođu do nas. Nekada je „samo“ dovoljno dati vremenu vremena. Naravno, svaki gubitak ostavlja prazninu. Na nama je da odlučimo hoćemo li tu prazninu popuniti onim lijepim sjećanjima i zajedničkim trenutcima koje smo proveli s tom osobom ili ćemo dopustiti da ta praznina popuni nas. Ako ste ikada izgubili nekoga koga ste jako voljeli, ova knjiga će vam pomoći. Ne tako što ćete u njoj pročitati upute kako se nositi s takvom situacijom ili kako da prebolite gubitke. Pomoći će vam tako što ćete imati osjećaj da vas netko čuje i razumije, a ponekad je baš to sve što nam u tom trenutku treba. Potrudi se zato i ti, kao što je i autorica ovog romana, biti podrška, osmijeh i topao zagrljaj svakome tko se ponekad izgubi u vrtlogu svog života.

Mia Ivanković, 4.d

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s