INTERVJU- Domagoj Nižić: Zamišljao sam se u bijeloj kuti, a danas uživam na kazališnim daskama

Bivši odbojkaš zagrebačke Mladosti i naš prošlogodišnji maturant, devetnaestogodišnji Domagoj Nižić, brucoš je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Uz pretrpan raspored na fakultetu pronašao je vremena kako bi nakratko došao u Zagreb, posjetio svoje najbliže, a nije propustio ni doći do škole koja mu je obilježila bitan dio odrastanja i koje se uvijek rado sjeti. Iskoristili smo tu priliku da sjednemo s njim i porazgovaramo o njegovim planovima za budućnost. U intrevjuu nam je otkrio koji su njegovi najveći sportski uspjesi, kakav je osjećaj stajati na sceni te gdje se vidi za deset godina.

IMG-20180313-WA0003

 

Kako se javila ideja da upišeš glumu? Jesi li ranije primjećivao talent ili si to tek skorije otkrio?

 Sama ideja se javila nakon odigrane predstave “Izgubljeni dragulj” u župi sv. Nikole Tavelića, kada mi je prišao jedan svećenik i rekao: “Prijatelju, nisi ni svjestan kakav ti je talent Bog dao. Iskoristi ga!”

Nakon te rečenice, odzvonilo mi je u glavi i počeo sam preispitivati samog sebe, možda je stvarno tako. Međutim, tvrdoglav kao što jesam, ostavio sam tu opciju još uvijek kao ideju jer sam sve do tada planirao upisati medicinu. U siječnju 2017. dobio sam ulogu u kratkometražnom filmu Barbare Vekarić i upoznao sjajnog, mladog hrvatskog glumca, sadašnjeg dobrog prijatelja Ivana Ožegovića koji je prepoznao talent u meni. Savjetovao me da upišem glumu i ponudio mi svoju pomoć pri odabiru i u pripremi monologa i recitacija za prijemni ispit. Nakon toga, odigrao sam još nekoliko uloga na filmu, u serijima te na kazališnim daskama. Tvrdoglavost je popustila, shvatio sam da je moj životni poziv gluma te sam počeo s pripremama za prijemni!

 

Koji je bio prijelomni trenutak u kojem si se, umjesto za medicinu, ipak odlučio upisati glumu?

 Iskreno, još uvijek ne mogu konkretno odgovoriti na to pitanje (smijeh). Jednostavno, osjetio sam glumu kao svoj životni poziv. Smatram da svaka osoba ima svoj. Prema medicini još uvijek osjećam veliki afinitet i  smatram da je to jedan od najljepših, ako ne i najljepši, zanat kojeg čovjek može izučavati i oduvijek mi je bila želja završiti medicinu, ali od želja se ne živi! Smatram da čovjek, a osobito mlad, uvijek treba ciljati visoko, pa kud puklo da puklo!

 

Kakav je tvoj život u drugom gradu te kako se nosiš s novim obvezama?

 Sarajevo je predivan grad. Multikulturalno mjesto s posebnom vibrom i dobrom rajom. Mentalitet ljudi dosta je sličan splitskom, brzo sam se prilagodio. Na Akademiji scenskih umjetnosti provodim većinu svog vremena, čak i ono slobodno jer proces studiranja iziskuje puno izvannastavnog rada na samoj Akademiji. U prosjeku, dnevno provodimo 14 sati na faksu, nekad više, a rijetko manje! Nađe se vremena i za zabavu, bez brige.

 

Nedostaju li ti tvoj grad i prijatelji? Posjećuješ li ih?

 Nedostaju. Protiv toga ne možeš. Uvijek jedva čekaš da dođes kući i vidiš svoju obitelj, prijatelje i grad. Da popiješ kavu na Trgu i prošetaš Gornjim gradom… Nažalost, u Zagreb dolazim rijetko i na kratko zbog obaveza na fakultetu pa se ne stignem sa svima vidjeti, ali trudim se.

 

Jesi li već imao kakve uloge? Radiš li trenutno na nekom projektu?

 Budući da na prvoj i drugoj godini studija, prema pravilima, ne smijemo sudjelovati u projektima mimo Akademije, imao sam priliku raditi na nekoliko studentskih projekata, među kojima su i dvije predstave odigrane prošlog mjeseca. Trenutno se spremam za novi semestar!

 

Kakav je osjećaj nakon odbojkaških terena stati na kazališne daske?

 Osjećaj je predivan, ali ne toliko različit. Sport i gluma imaju dosta toga zajedničkog. Osjećaj koji vlada tobom prije ulaska na teren sličan je onome osjećaju prije ulaska na scenu. Teren je zapravo scena na kojoj ni jedan meč nije identično odigran, kao i na kazališnim daskama gdje se odvija živa igra, uvijek drugačija. Jedna od definicija glume jest: ”Ti i ja činimo igrajući se.” Gluma je igra u kojoj uvijek nastojiš nadigrati partnera, kao i u odbojci.

 

Gdje se vidiš za deset godina? Koji ti je cilj u životu?

 Teško mi je reći gdje se vidim, ali volio bih da to bude u obitelji sa ženom i djecom kojoj ću moći, svojim poslom, priuštiti normalan život u normalnim okolnostima. Cilj mi je da budem oslonac svojoj obitelji i da joj osiguram ono što je potrebno. Također, da se kao sin, brat, prijatelj, muž, otac i glumac razvijam u bolju osobu.

 

Tko je tvoj uzor u životu?

 Moja majka, definitivno. Pravi je primjer borca i osobe koja sebe daje za drugoga, a pritom ništa ne traži zauzvrat. Odgojila je troje djece kao samohrani roditelji, dvije starije sestre i mene, a trunku žaljenja ili teškoće nikada nije pokazala. Divim joj se i zahvalan sam joj!

 

Što želiš poručiti mladima koji se još nisu odlučili za daljnje školovanje, ali imaju interesa za glumu?

 Poručio bih im da pogledaju što više kazališnih predstava, da puno čitaju i da prijedloge (roditelja, braće, sestara, profesora, prijatelja) uzimaju u obzir do jedne mjere, ali ne dalje od toga. Najbitnija je intuicija. Ako nju poslušate, nećete pogriješiti. Čak ako pogriješite, znat ćete da ste vi pogriješili, a ne netko drugi.

 

Koji je tvoj najveći sportski uspjeh?

Osvajanje Državnog prvenstva u dvoranskoj odbojci s klubom HAOK Mladost,
osvajanje Državnog školskog prvenstva u dvoranskoj odbojci sa Športskom
gimnazijom, osvajanje Državnog prvenstva u odbojci na pijesku s partnerom
Romanom Kosom te odlazak na Europsko natjecanje u Latviju u odbojci na pijesku
s partnerom Tinom Hanžićem za reprezentaciju Hrvatske.

 

Kako si se nosio sa školskim i sportskim obavezama?

 Sam sebi se čudim. Šalim se! Jedini način bio je postavljenje određenog cilja. On se s vremenom mijenja, ali to nije bitno. Bitno je da postoji razlog zbog kojeg ideš svaki dan na trening i da postoji razlog zbog kojeg ostaneš doma učit. Nikad nisam sebi dozvolio da učim zbog nekoga, npr. zbog majke koja me “tjerala”, već zbog svog cilja! Tako je bilo i sa sportom. Trenirao sam i igrao za sebe, zbog sebe i za svoju ekipu!

This slideshow requires JavaScript.

Razgovarale: Sara Odžić i Bruna Labrović
Foto: Matea Roščić; privatni arhiv

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s