INTERVJU- LEA BOŠKOVIĆ- Samo oni dovoljno hrabri i uporni imaju šanse za uspjeh

Nekada članica TK Iteam-a i naša prošlogodišnja maturantica, devetnaestogodišnja Lea Bošković, danas je mlada perspektivna tenisačica. Lea već tri mjeseca živi u New Orleansu gdje naporno trenira po cijele dane. Trenutno ne studira jer se odlučila maksimalno posvetiti sportskoj karijeri, ali u budućnosti bi voljela završiti fakultet. Velika nada hrvatskog tenisa iza sebe ima mnoga postignuća, a u budućnosti se nada još mnogima.

fotka 1

U intervjuu nam je otkrila svoje planove za budućnost, opisala svoj način života te se rado prisjetila lijepih sjećanja iz srednjoškolskih dana.

Koja su tvoja najdraža sjećanja vezana uz ŠPOGI?

Druženje s prijateljima. Uvijek mi se poslije turnira i stalnih treninga bilo drago vratiti u školu jer sam upravo time razbijala svakodnevnu monotoniju. Uvijek je lijepo čuti i vidjeti nove stvari u školi. Jako mi je žao što nisam mogla ići na maturalac i ostale izlete, ali to su neke žrtve na koje sam kao profesionalna sportašica morala biti spremna.

Koji je bio tvoj najdraži predmet u školi?

Ne bih mogla izdvojiti baš najdraži. Više sam na školu i predmete gledala kao na obavezu koju moram ispuniti. Ništa specifično nije me privlačilo. Uglavnom su mi svi bili u redu, dokle god bih ja ispunjavala svoje zadatke.

Kako si se odlučila baviti baš tenisom?

Još kao mala jako sam voljela sport. Imala sam sedam godina kada je tatin prijatelj upisao svoga sina i mene na tenis, čisto iz zabave. Prijatelj  je ubrzo prestao trenirati, a u mom slučaju rodila se velika ljubav. Svakim novim treningom i turnirom znala sam da je to sport kojim se želim baviti.

Koliko ti je Športska gimnazija pomogla s usklađivanjem sportskih obaveza?

Jako puno mi je pomogla! Puno sam izostajala zbog turnira i treninga te sam vrlo malo bila doma. Imala sam mentorski program koji mi je uvelike olakšavao da si adekvatno raspodijelim obaveze. Kada bih došla u školu, profesori bi mi uvijek izašli u susret i pomogli mi da što lakše savladam zaostatke.

Kako si se osjećala kada si prvi put pozvana u FED CUP reprezentaciju?

Bila sam presretna i ponosna. Također, bila sam i nervozna jer sam se htjela pokazati u najboljem izdanju. Uvijek sam sportaše drugih sportova, koji također igraju za repku, gledala s divljenjem. Htjela sam i ja, poput njih, ostvariti svoj san, a on je oduvijek bio da zaigram za reprezentaciju. Nema tih riječi kojima bih opisala kako sam se osjećala u trenutku kada sam to i ostvarila. Ogromna je čast igrati za našu repku, a pogotovo na tako visokom nivou.

fotka 2

Što bi navela kao glavnu osobinu koju mladi sportaš mora imati da bi uspio?

Volja i pozitiva. Profesionalni sport traži jako puno. U sportu se naučiš disciplini, poštovanju.. Ipak, ono što ti svakodnevno moraš pokazivati je volja. Nije lako svakoga dana ići na treninge i uz to davati sve od sebe. Dođu dani kada si mrtav umoran i kada bi najradije ostao doma, ali tu se onda vide prava želja i trud. Pozitivnost je još jedna bitna stvar. Ima puno dana kada ništa nije kako treba i zapitaš se ima li sve to uopće smisla. Tu je potrebna pozitivnost da savladaš loše dane i kreneš dalje.

Je li drugačije igrati za reprezentaciju u usporedbi s individualnim mečevima?

Naravno. Vodi te dodatni adrenalin. U ovom slučaju, znaš da ne igraš samo za sebe. Uvijek se osjećam posebno, dajem zadnji atom snage jer znam da na kraju moja izvedba može utjecati na krajnji rezultat reprezentacije.

Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Trenutno živim u New Orleansu te sam se potpuno posvetila tenisu. Jako puno treniram, putujem i vrlo rijetko sam doma. Uzet ću neki vremenski period u kojem ću se potpuno posvetiti teniskoj karijeri i vidjet ću gdje će me to odvesti. U budućnosti bih također voljela završiti fakultet.

Imaš li neke posebne rituale prije mečeva?

Tko ih nema? Uglavnom na turniru, dok god pobjeđujem,  jedem isti doručak na istome mjestu. Svake večeri radim iste stvari… U mome slučaju,  nemam samo ja neke rituale. Tu je i moja obitelj koja također ima običaj ponavljati neke stvari. Mislim da su rituali jednostavno neke radnje koje me smiruju i u podsvijesti mi govore kako će sve biti dobro.

Tko ti je najveća podrška?

Obitelj. Da nema njih, nema šanse da bih danas bila gdje jesam. Jako je puno odricanja i s njihove strane. Od vožnji na treninge, financiranja, briga oko ozljeda pa sve do psihološke potpore. Kada ne ide sve po planu, oni su tu da me podignu i ohrabre za sljedeće izazove.

Koliko imaš slobodnog vremena za sebe?

Jako malo. Rijetko sam u Hrvatskoj, a i kada jesam, imam dosta treninga i obaveza. Nakon tako iscrpljujućih dana, užitak mi je leći i pogledati seriju ili film.

I na kraju, što bi poručila mladim sportašima koji jednoga dana žele postati uspješni?

Sport traži jako puno odricanja i žrtve. Koliko od tebe samoga, toliko i od cijele obitelji. Puno ti uzme, ali ti zato i puno da. Puno se faktora mora poklopiti da bi bio izvanredan sportaš, ali volja i rad su najvažniji. Kada nitko ne vjeruje u tebe, ti sam trebaš biti taj koji će najviše vjerovati. Nije nimalo lako jer bi, u protivnom, svi bili uspješni sportaši. Samo oni dovoljno hrabri i uporni imaju šanse za uspjeh!

fotka 3

Lea Bošković i Roger Federer

 

Napisala : Lorena Gavrić 4.D

Foto: Lea Bošković, arhiva

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s