INTERVJU – Lana Petrić: Veseli me kad vidim da odrastate u kvalitetne i sretne ljude

61041755_438188207004470_13756969227649024_n

Da krenemo od samog početka; recite nam nešto o svojim mladim danima i smatrate li da su se u odnosu na nekadašnja vremena stvari puno promijenile?

Moji mladi dani još traju. :). Ali ako mislite na „mlađe“ dane, na vrijeme mog odrastanja i školovanja, onda bih rekla da je to bilo jedno sasvim prosječno odrastanje, i pod tim ne mislim ništa loše. Odrasla sam u malom dalmatinskom gradu Vrgorcu, tamo sam završila opću gimnaziju pa onda, kao i drugi mladi provincijalci, krenula u veliki grad, a moj izbor bio je Zagreb. U školi sam bila odlična učenica, ali imala sam i buntovničkih trenutaka. Eto, primjerice, prvi ispit s kojeg sam markirala bio je onaj iz hrvatskoga jezika, u prvom srednje. (Nakon toga mama me natjerala da se ispričam profesorici, i to ne mailom, jer toga nije bilo. I nije mi ispričala izostanak, ali to se podrazumijevalo.) Kad sam već to spomenula, mislim da se dosta promijenila ta odgovornost prema obavezama. Mislim da se među našim današnjim srednjoškolcima javlja nespremnost za preuzimanje posljedica svojih izbora. Često se događa da na pitanje o odlukama koje donose (izbor škole, budućeg studija, karijere) spominju da je to bio ili jest izbor roditelja, a možda ne njih samih. I da, ono što se najviše promijenilo i što nikad ne bih poželjela da je bilo u moje vrijeme – društvene mreže. Čini mi se da često nemate pravo na pogreške i da svaki vaš korak ostaje trajno zabilježen negdje u bespućima interneta. To mi je zastrašujuće.

61342661_275136026622035_5084364267616993280_n

Lana Petrić s peharom – Vrgorac, školsko rukometno prvenstvo, 1999.

Kada i kako ste shvatili da su hrvatski jezik i sociologija vaš  izbor za fakultet te kako i zašto ste se baš odlučili za profesorski poziv?

Za hrvatski bih rekla da sam se u njega zaljubila vrlo rano i da sam se već u osnovnoj školi mogla zamisliti kao nastavnik hrvatskog jezika. Za ljubav prema književnosti prvenstveno mogu zahvaliti svojim roditeljima, a onda i svojoj nastavnici hrvatskoga jezika. Ali sociologija je zapravo bila moj prvi izbor kad sam razmišljala o studiju, to je bilo nešto o čemu sam željela učiti, sociološka problematika bila je nešto u čemu sam se pronašla, a onda sam spojila te dvije ljubavi. Književnosti uvijek pristupam sociološki, ali znam ja da vi to znate. A profesorski poziv – pa i to baš volim.

Jeste li ikada požalili svoj odabir, i ako jeste, zašto?

Pa zapravo i nisam. 🙂

61058900_359956991539399_6238000553566142464_n

Vrgorac 1998.

Što Vas u ovom poslu najviše ispunjava te čini sretnom?

Ovaj posao je poziv, kao što ste već i spomenule. Mene veseli kad vidim da vas veseli nešto o čemu ja govorim; jako, jako me veseli kad shvatim da sam vas nečemu zaista i naučila; kad vidim da odrastate u kvalitetne i sretne ljude. Ovaj posao je lijep jer je lijepo biti s mladima, vi se uglavnom ne opterećujete problemima odraslih, ta mladenačka energija dobro dođe. I sretna sam što sam na poslu stekla divne prijatelje.

ew

Posljednja sjednica prije ljetne stanke, 2016.

Molimo Vas, otkrijte nam tajnu svoje pozitivnosti i vječne nasmijanosti.

Joj, nema tu tajne. Samo, mislim da je vrijeme koje smo proveli u ljutnji, u zamjeranju, u svađama, naprosto izgubljeno vrijeme. Ili kako je rekao Tin Ujević: „A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu bila bi vedrina. Kristalna kockica vedrine.“ To je to.

Uz posao profesorice imate i posao majke. Koji “posao” smatrate težim i zašto?

Meni se to sve nekako isprepliće. U svim svojim ulogama ja sam uvijek ja. Često iz uloge majke učim o ulozi nastavnice i obrnuto. Mislim da je veća odgovornost ipak ona majčinska, jer je primarnija.

61292126_345436356116272_1575294515550355456_n

Fotka s razredom – 3.b 2011.

Je li Vam ikada bilo teško usklađivati obiteljske i poslovne obaveze i imate li možda neki savjet za buduće majke/zaposlenice?

Jednom je moja kći u vrtiću crtala sliku pod nazivom „Što radimo kad smo svi kod kuće“. Mene je nacrtala kako ispravljam testove. I to je najčešće moja svakodnevica tijekom tjedna, a pogotovo nedjeljom popodne. Uvijek su tu neke zadaće, ispiti, lektire, eseji… Ne mogu reći da mi je to osobito teško, ali često mi nedostaje sna. A savjeta baš i nemam, osim onog da svoje buduće zanimanje biraju prema svojim interesima jer mislim da je teško i stresno raditi nešto što ne volite

Obzirom da ste stalno okruženi mladima, poželite li se ikada vratiti u mlađe dane?

Ne, više volim sadašnjost. Sad ne moram učiti fiziku i kemiju.

61187231_330237230976361_4418788226731343872_n

S prijateljicama na povratku iz škole 1999.

Što mislite o školskim lektirama i jesu li to djela koja volite  čitati i u slobodno vrijeme ili Vas ipak nešto drugo intrigira?

Lektire su s razlogom klasici pa sam većinu tih djela tijekom vremena zaista i zavoljela, iako ih možda kao srednjoškolka nisam razumjela. No, u slobodno vrijeme ipak volim čitati neke nove naslove, djela koje mi preporuče prijateljice, trenutne bestselere ili pak neke klasike koje još nisam stigla pročitati. Mislim da bi se popis lektire trebao osvježiti i obogatiti nekim novim naslovima koji zaslužuju da ih učenici čitaju, a koji su im ujedno i zanimljiviji jer su suvremeni.

Koji Vam je najdraži oblik provođenja slobodnog vremena?

Kava s prijateljima, obiteljska putovanja, gledanje serija i filmova. Teško mi je odabrati samo jedan oblik.

61356185_2097273633899447_6536173886382276608_n

Tin Ivanković, Sonja Kralj i Lana Petrić; Lošinj 2017.

Koja je Vaša loša navika koje se nikako ne možete riješiti?

Ne znam. Ima nekih sitnica koje bih mogla promijeniti, ali ne smatram ih zaista lošim navikama.

I za kraj, imate li miljenika među učenicima i što učenik treba  napraviti da bi to postao?

Haha. Pa ne znam bih li ih nazvala miljenicima, ali svakako ima učenika koji me fasciniraju i koji su mi možda draži od ostalih. Ali ne znam znate li vi uvijek tko su oni. Trudim se sve učenike tretirati jednako i mislim da se češće dogodi da oni bolji ispaštaju zbog situacija s onima kojima se baš i ne da ići u školu. Ali razredni odjeli su nekakav presjek društva i sve su to ljudske situacije kakve će vam se događati i kasnije u životu. Osobine koje cijenim kod učenika su empatija – ono kad ste baš dobri jedni prema drugima, dosljednost u radu – ono kad ste baš vrijedni i, svakako, inteligencija – ono kad ste baš, baš pametni. 🙂

61126971_420622158786275_4899108086028959744_n

Državno 2018., Poreč – Špogi badminton ekipa

Razgovarale: Laura Ivas Jurković i Ana Žigić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.