IVA, LOVRO I ŠPOGI BEBA ROKO – Ljubav iz školskih klupa na djelu

Iva Fiolić i Lovro Reljanović prije deset su godina bili samo još jedan maturantski par, mladi i zaljubljeni osamnaestogodišnjaci. 

Zajedno su dijelili školske klupe u našem Špogiju – ona je trenirala ritmičku gimnastiku i ples, a on košarku.

Ovog su proljeća sa svojim razredom i nekolicinom profesora proslavili deset godina mature. No razloga za slavlje ovaj je par imao i u privatnom životu. Prije osam mjeseci, njihova je složna bračna zajednica dobila pojačanje, sinčića Roka. Kako žive, čime se bave i kako su organizirali svoj privatni i poslovni život otkrili su nam u intervjuu.

Kako ste shvatili da ste stvoreni jedno za drugo i da vas veže nešto više od prijateljstva?

Iva: Kroz cijelu srednju školu bili smo dobri prijatelji, a i ljetovali smo na istom mjestu pa smo se družili i kad nije bilo nastave. Lovro je prije mene bio za nešto više od prijateljstva, ali s moje strane sve je započelo tek na početku 4. razreda i došlo na svoje na kraju našeg srednjoškolskog obrazovanja. I tako započinje naša love story maturalnim plesom. Sve se dalje tako jednostavno događalo, zaljubljeni klinci koji su skupa odrasli, prošli faks, zaposlili se, uselili zajedno nakon 7 godina veze i dalje je sve bilo jasno.

Lovro: Bilo je to davnog ljeta 2007. u Sv. Filip i Jakovu gdje smo s društvom iz razreda proveli tjedan dana uživajući i provodeći vrijeme zajedno te se po meni tu dogodio prvi “woow pa ja bih se mogao zaljubiti” trenutak. Sve poslije toga ljeta je vodilo daljnjem obostranom zaljubljivanju.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom ovih deset zajedničkih godina?

Iva: Za mene je to kada je Lovro išao na semestar u Japan, na drugu stranu svijeta. Tada mi je to bilo prestrašno, zašto je baš u Japan morao ići, svi normalni idu na razmjenu u Europu. Kad iz današnje perspektive gledam na to, čini mi se presmiješno. Drago mi je da je bio svojeglav i da je otišao u Japan jer smo u tom periodu veze na daljinu postali još povezaniji i jači. Naravno da sam mu došla i da smo skupa proputovali pola Japana i upoznali se s njihovom kulturom i oduševljeni smo te jedva čekamo ići u troje.

Lovro: Rekao bih da je zapravo najveći izazov bilo zajedničko odrastanje, sazrijevanje i prolazak kroz različite životne faze koje smo uvijek pokušavali zajedno iskomunicirati i proživjeti. Različitih smo karaktera te vjerujem da je zahvaljujući razumijevanju s obje strane naša veza iz dana u dana zajedno s nama odrastala i razvijala se.

Koji period života doživljavate kao najsretniji?

Iva: Otkada smo počeli živjeti zajedno, naša veza je poprimila totalno drugu dimenziju, bolju naravno.  A najnajsretnije je definitivno rođenje našeg sina Roka. Sreća neopisiva.

Lovro: Uz rizik da zvuči kao klišej, svaki period mi je bio mrak jer je nosio uspone i padove iz kojih smo se izgrađivali i postajali osobe koje smo sada. Ali definitivno bih rekao da je najsretniji period rođenje sina Roka i početak naše male obiteljske zajednice. 🙂

Čime se danas bavite? Jeste li još u sportskim vodama?

Iva: Iako sam završila Kineziološki fakultet, ne radim u struci, ali i dalje je tjelesna aktivnost sastavni dio mog života. I u trudnoći sam bila aktivna, vježbala sam pilates i prenatal jogu, a otkako sam rodila imam manje vremena za vježbanje, ali ipak stignem. Pronašla sam centar u kojem postoji grupni program za mame i bebe, u kojem mame vježbaju, a bebe se okolo igraju što je odlično za njihov socijalni razvoj. Inače sam već tri godine zaposlena u jednoj farmakovigilancijskoj firmi, a na porodiljnom sam se odnedavno počela baviti i eteričnim uljima.

Lovro: Diplomirao sam i magistrirao na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa iz smjera marketinga i globalnog vodstva te sam, nakon usavršavanja u Japanu, počeo raditi u obiteljskom poduzeću. Košarka mi je bila i ostala prva sportska ljubav, a nastavio sam trenirati tijekom studiranja poluprofesionalno igrajući prvu ligu te pred završetak fakulteta drugu hrvatsku košarkašku ligu. Nakon završetka fakulteta i kretanja u poslovne vode, košarka je morala malo stati na stranu te je danas prisutna u vidu rekreacije i amaterske lige.

Iva, ti vodiš i dosta uspješan Instagram profil (@ivysmoments). Kakva je online Iva u odnosu na offline Ivu? Koji je profil tvojih pratitelj(ic)a?

Iva: Da, to mi dođe kao neka razbibriga i hobi, volim se izražavati kroz slike. Oduvijek volim biti ispred objektiva, ali i sama volim fotografirati. Lovro i ja vodimo prilično zdrav način života i volim to dijeliti s drugima. Ako bar jednoj osobi budem inspiracija da nešto promijeni na bolje, ja sam prezadovoljna. Super je osjećaj dobiti pozitivne komentare i vidjeti da svojim stilom života možeš pozitivno utjecati na nekoga. Nešto sam aktivnija postala otkada sam na porodiljnom i otvorila su mi se mnoga vrata za suradnje te sam upoznala predivne ljude. A pošto mi se trenutno svijet vrti oko moje bebe, moja ciljana publika su mame i buduće mame. S puno mama sam se povezala i upoznala, a dijeleći svoja iskustva međusobno si pomažemo. Online Iva i offline Iva prilično su iste jer mi je cilj prikazati svoju svakodnevnicu u novopečenoj ulozi majke. Mislim da takav iskreni pristup ljudi vole vidjeti jer se mogu s njim poistovjetiti.

Koliko vam je teško uskladiti poslovne i roditeljske obaveze?

Iva: Zahtjevno je, ali nije nam teško, sve je stvar organizacije. Ja sam dosta organizirana i dosljedna, večer prije otprilike isplaniram sljedeći dan. Uvijek nađemo vremena za prioritete taj dan, sve je stvar dogovora i kompromisa. Lovro i ja smo dosta složni i lako se dogovorimo. Iako Lovro radi i ja sam sama s Rokom većinu dana, ponekad moram spojiti roditeljske i poslovne obaveze pošto sam krenula u posao s eteričnim uljima Young Living, a to je tip posla u kojem sama biram kada i koliko ću raditi. Smatram da se sve može kad se hoće.

Lovro: Definitno je zahtjevno te je potrebno puno komunikacije i obostranog kompromisa kako bi oboje kroz dan uhvatili vremena za sebe. Iskreno, veći teret sada u početku pada na Ivu pošto je ona po cijele dane doma te ih provodi s Rokom. Ja svoj doprinos dajem u popodnevnim satima, nakon povratka s posla.

Lijepo je što je Roko produkt naše ljubavi i obostrane želje te nam zapravo taj “manjak” vremena ne predstavlja problem, dapače daje nam veliko zadovoljstvo jer ga svo troje provodimo zajedno na najbolji mogući način, u smijehu i veselju. 

Kakva je Roko beba, koliko je zahtjevan?

Iva: Roko je stvarno super beba. Mi smo se pripremili na nespavanja i neživot, kako su nam mnogi govorili. A kad se rodio, ništa od navedenog se nije dogodilo. On super spava, prava je mala spavalica, a i dojenje smo odmah uspostavili tako da smo s dvije najvažnije stvari prošli odlično. Lovro i ja smo dosta smireni i opušteni pa vjerojatno našu energiju prenosimo i na njega. A ne bih izuzela da na njegovu smirenost i spavanje djeluju i eterična ulja.

Lovro: Nije što je naš, ali Roko je beba za poželjeti. S obzirom na savjete okoline i priče o zahtjevnosti, shvatili smo da ti je teško koliko si sam zakompliciraš. Vjerujem da smo mi prilično dobro organizirani, po prirodi smo oboje staloženi i mirni i smatram da se to sve prenijelo i na Roka – zovemo ga zen beba.

Jeste li u kontaktu s nekadašnjim prijateljima iz školskih klupa?

Iva i Lovro: Kako to biva nakon srednje škole, dosta nam se svima raziđu putevi te uplovimo u druge sfere i steknemo nova prijateljstva. Ali da, oboje smo u kontaktu s nekoliko prijatelja iz škole i za te odnose vjerujemo da su cjeloživotna prijateljstva.

Koje vrijednosti biste voljeli prenijeti svome sinu?

Iva: Prihvaćanje i zahvalnost. Poštuj druge i budi svoj.

Lovro: Definitivno bih mu volio prenijeti ono što su mene moji roditelji naučili – suosjećanje, uvažavanje drugih, vrijednost slušanja i razumijevanja, biti primjer drugima kroz svoja djela i uspjehe. I ono fakat najvažnije – ako nešto voliš, želiš i smatraš bitnim, pridaj tome svoju maksimalnu pažnju i daj 110% svojih mogućnosti te su ti uspjeh i zadovoljstvo zagarantirani!

Koja su vam najljepša sjećanja vezana uz Špogi?

Iva: Ima toga puno, al izdvojit ću Špogi ples.

Lovro: Sjećanja je mnogo, ali izdvojio bih školske izlete, velike odmore ispunjene totalnim urnebesom i dobacivanje na satu biologije između našeg frenda Banane i profesorice Medić. Oboje su bili brzog razmišljanja te bi uvijek sve kulminiralo plakanjem od smijeha.

Biste li preporučili “nekim novim klincima” da upišu Športsku gimnaziju? 

Iva i Lovro: Svakako bismo preporučili upis u Športsku gimnaziju jer ono što ju krasi su zapravo manji broj razreda, prisnija atmosfera između učenika, učenici sa sličnim izvanškolskim obvezama te obiteljska atmosfera koju stvara ta zajednica učenika sportaša i profesora naviknutih na rad sa sportašima!

Što biste poručili sebi od prije 10 godina?

Iva: Vjeruj u sebe i imaj više samopouzdanja.

Lovro: Na dobrom si putu, stari moj. Imaj svoj stav, rokaj po svome, a ako ti netko kaže da nešto nije dobro, a ti znaš da je, razuvjeri ga svojim uspjehom!

Pripremila: Špogi redakcija

Fotke: Iva i Lovro; Špogi arhiva

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.