INTERVJU – Sonja Kušec Bećirević: Mislim da ću o Špogiju pisati tek kada odem

“Pjevam i pričam” najnovija je zbirka pjesama i kratkih priča Sonje Kušec Bećirević. Zbirka je svjetlo dana ugledala prošle godine, a nastajala je desetljećima. Naša profesorica matematike u intervjuu otkrila nam je više o svojoj ljubavi prema pisanju i izdavanju, ali i o tome koji je autori inspiriraju, koji su joj omiljeni romani i filmovi te pronalazi li inspiraciju i na školskim hodnicima.

Što Vas je potaknulo da počnete pisati svoja djela?


Pisala sam već od četvrtog, petog razreda osnovne škole. Započela sam pisanjem pjesama i sastavaka. Nastavila sam s pisanjem i kroz tinejdžersku dob te pisala o prvim ljubavima, po definiciji nesretnima. Aktivno sam pisala sve do dvadesetih godina, dok nisam upoznala svog prvog supruga te se tada dogodio „život“, prvi posao, obitelj, mala djeca. Tada sam u potpunosti prestala s pisanjem. Moje posljednje djelo zapravo je stvarano od moje trinaeste godine pa sve do zrelije dobi.


Koliko dugo pišete jedno djelo? Kako izgleda taj proces?


To je, naravno, vrlo individualno, od pjesnika do pjesnika. Mislim da najbolje pjesme dolaze same, pa bih prije rekla da se radi o doživljaju ili događaju, a onda je samo zapisivanje lakši dio posla jer je vrlo spontano te dolazi samo od sebe. Neke pjesme sanjala sam, pa su nakon buđenja zapisane. Neke pjesme nastale su zbog tadašnje intenzivne boli ili intenzivnog osjećaja sreće, no samo zapisivanje pjesme traje vrlo kratko. Neki put je nosiš danima, tjednima, mjesecima i onda je zapišeš u jednom dahu jer ti „sjedne“ prava riječ na pravo mjesto.

Što Vam je lakše pisati, prozu ili poeziju?

Osobno mi je pisanje proze puno zahtjevnije jer traži određeni stupanj koncentracije, vrijeme osame i mira. Unatoč tome što mi je teže pisati prozu, i dalje smatram da je najljepši dio procesa pisanja kada znaš prvu rečenicu jer je nju najteže napisati. Središnji dio može se „oteti kontroli” i otići u drugačijem pravcu od zamišljenog. To je ljepota pisanja proze.


Zašto volite pisati? Što Vam pisanje znači?


Volim pisati jer mi je neke životne situacije najlakše bilo prebroditi pisanjem. U jednom dijelu života pisanje je imalo terapeutsku ulogu, ali je, unatoč tegobama, ostalo i nešto kvalitetno iz tog perioda. Treba pustiti da vrijeme učini svoje i da pokaže što od zapisanog nije samo terapeutsko, već i nešto trajno.


Je li Vam netko od vaših profesora iz srednje škole bio poticaj u pisanju?


Ne mogu reći da je moja profesorica Tanja Panjkota posebno poticala moje pisanje. To je bila moja potreba, bez obzira na to tko mi je predavao Hrvatski jezik. Naravno, bilo je poticajno to što sam iz zadaća većinom dobivala odlične ocjene. Bila sam učenica koja je imala odličan uspjeh iz svih predmeta. Profesorica Panjkota jedina me je kritizirala, no s dobrim namjerama, u smislu korekcije jer sam tada, kao i mnogi mladi ljudi, vjerovala da sam najpametnija. Zahvalna sam na tome što me iskorigirala, tako da sam zadržala samokritičnost.

Imate li svoj uzor?


Da, Miroslav Antić je moj apsolutno najdraži pjesnik. Nisam sigurna da mlade generacije znaju o kome je riječ, no to je pokojni novosadski pjesnik koji je bio vrlo blizak s našim Arsenom Dedićem. Inače sam vrlo vezana uz Novi Sad, tamo živi moja jako dobra prijateljica iz djetinjstva te mi je draga činjenica da je i Antić iz toga grada. Preporučujem vam da, ako imate prilike, pročitate neko od njegovih djela jer su doista općeljudska i bezvremenska.


Koja je Vaša najdraža knjiga iz svjetske književnosti? Zašto?


Možda banalno, no meni najdraža knjiga, i film snimljen po toj knjizi, je „Mostovi okruga Madison“. Krajnje romantičarska knjiga koju sam čitala u doba kada sam proživljavala neke turbulencije te sam se mogla povezati sa samom radnjom.

Nalazite li lagano inspiraciju? Nalazite li nekada u školi inspiraciju?


U školi gotovo nikada ne pronalazim inspiraciju i uvijek se pitam zašto je to tako. Mislim da ću pisati i o događajima iz škole, no tek kada odem u mirovinu. Ima puno materijala za neke kratke priče, ako ne i za roman. U zadnje vrijeme zapravo ni ne pišem toliko puno i često jer sam trenutno u jednom izuzetno sretnom periodu života te se osjećam vrlo ispunjeno.

Koja vam je najdraža pjesma iz zadnje zbirke Pjevam i pričam?


Postoje dvije koje su mi jednako drage – jedna je iz onog života prije, a druga je iz ovog života sada. “Pjesma Svjetionika” pjesma je iz prvog dijela mog života te je sasvim sigurno meni najznačajnija i najintimnija, no ne mora značiti da je čitatelji također tako doživljavaju. Pjesma iz drugog dijela života ima simboličan naziv „Da smo se ranije sreli”. Smatram da je jasno kome je pjesma posvećena (smijeh). Izuzetno mi je draga i priča „Simba spava” jer je inspirirana stvarnim ljudima te govori o usamljenosti jednog mog prijatelja koji je imao psa Simbu. Jako me se dojmila njegova ljubav prema psu koju je iskazao time što ga je više tištila Simbina bolest nego njegova financijska situacija.


Vaš bivši učenik Bruno Sušak nedavno je izdao svoju prvu zbirku poezije Devetnaestogodišnjak”. Jeste li je pročitali? Kakvo je vaše mišljenje o knjizi? Jeste li ga Vi ikad usmjerili i poticali u pisanju dok je pohađao školu?


Ja sam čak i puno više nego samo pročitala knjigu. Naime, ja sam glavna urednica, lektorica i recenzentica Brunine knjige. Naravno da sam poticala Brunu jer sam znala da piše. Njegova mentorica, kada je išao na LiDraNo, bila je kolegica profesorica Rajković Vrdoljak. Ja se, kao njegova razrednica i profesorica matematike, nisam htjela puno miješati u to, niti bi to bilo korektno. Uvijek sam pitala Brunu piše li i nastojala ga pozvati da dođe na neke pjesničke tribine na koje osobno idem. Mogu se pohvaliti da je, ne samo Bruno već pola mog razreda, došlo na moj nastup na jednu tribinu te smo zajedno pjevali, svirali i plesali te, sve u svemu, “rasturili”. Bruno i ja slučajno smo se sreli u proljeće te sam ga onda ponovo pitala piše li i ponudila mu da mi donese svoje rukopise. Pročitala sam ih i odmah zamijetila da je to za tu dob iznimno zrelo te više nego dovoljno vrijedno objave. Smatram da će Bruni pisanje, kao i meni, uvijek jako puno značiti. Ta je zbirka početnička, mladenačka, ali ima nekih pjesama koje su zapanjujuće zrele. Velika mi je čast što sam sudjelovala u izdavanju njegove prve knjige.


Želite li poručiti nešto budućim mladim piscima?


Tko sam ja sad da ikome išta poručujem? Najprije mislim da trebamo biti vrlo oprezni kada se koristimo izrazom pisac. Možda prije treba reći – ljudi koji žele i vole pisati. Kada se radi o mladim ljudima, kao što je Bruno, kao što ste vi, kojima život još nije dao previše iskustva, pogotovo onih bolnih, onda bih im poručila da jako puno čitaju, slušaju druge i da, naravno, pišu i zapisuju. Čitanjem drugih autora stječe se sposobnost filtriranja onoga što se napiše i tako se dolazi do kvalitete. Svakako treba pisati jer pišeš zato što ti je to potreba i zato što je, kako je Bruno lijepo rekao na svojoj promociji, osjećaj koji imaš kada si zapisao nešto što je samo tvoje, što nitko prije nikada nije zapisao ni rekao, neopisiv i nenadomjestiv. Tako da – samo pišite, pišite, pišite!

Razgovarale: Dunja Kukić i Rafaela Krilčić

Foto: Špogi arhiva; Sonja Kušec Bećirević

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.