INTERVJU – Željka Relić Novosel: Kako sam od nesuđene pravnice postala profesorica hrvatskog jezika i sociologije

Željka Relić Novosel profesorica je hrvatskog jezika i etike u Špogiju, a vodi i fakultativni predmet debatu. U razgovoru nam otkriva detalje o svom profesionalnom i osobnom životu. Saznali smo zašto predaje upravo te predmete, što misli o reformi i online školi, kako provodi svoje slobodno vrijeme, što voli raditi i još mnogo toga.

Kada ste odlučili postati profesorica? Jeste li se premišljali ili je odluka bila sigurna?

Moj prvi izbor bio je Pravni fakultet, koji sam i upisala. Na Pravnom fakultetu studirala sam tri godine, a nakon toga sam ipak odlučila promijeniti zanimanje i upisati ovo što danas predajem.

Kako Vam se sviđa nastavnički posao? Volite li raditi u Špogiju?

Volim raditi u Špogiju. Prije Špogija radila sam u nekoliko osnovnih i srednjih škola. U Špogiju sam najduže, lijepo mi je tu. Nastavnički posao istodobno je izazovan i težak, ali ima i svoje prednosti. Prednost je svakako rad s učenicima jer većina učenika želi i voli raditi i to je prava sreća.

S obzirom na to da predajete hrvatski jezik i etiku, zašto ste izabrali baš te predmete i koji Vam je draže predavati?

Ja sam zapravo studirala sociologiju i hrvatsku kulturu, odnosno kroatologiju, tako da su se ti predmeti nametnuli sami po sebi po završetku fakulteta. Smatrala sam da su to, možemo tako reći, dva znanstvena područja koja se međusobno preklapaju na neki način. Oduvijek sam voljela hrvatski jezik, još od osnovne škole, i bila sam dobra u tom nastavnom predmetu tako da je to razlog zašto radim to što radim. A što više volim? Oba predmeta podjednako volim predavati, ali smatram da u etici mogu ostvariti neposredniji odnos s učenicima i da tijekom nastavnog sata etike možemo opuštenije razgovarati o različitim temama i da se te teme mogu više prilagoditi interesima učenika.

Znamo da vodite i debatu. Što se radi u sklopu te fakultativne nastave i ima li puno zainteresiranih?

Ove godine u fakultativnu nastavu debate uključeno je petnaest učenika. Prošle smo godine zajedno s profesoricom Glasnović, koja je predavala geografiju, sudjelovali u projektu „Nepoznata rijeka – život Save uzvodno i nizvodno od Zagreba“. To je bilo jedno zanimljivo i neprocjenjivo iskustvo sudjelovanja u jednom projektu. Tijekom debate razgovaramo i sučeljavamo svoje stavove o različitim zanimljivim i intrigantnim temama koje i inače u društvu izazivaju oprečna mišljenja. Nažalost, ove smo godine zbog epidemije Covida-19 debatu morali preseliti u Loomen što bitno umanjuje kvalitetu izvođenja same debate, tako da ćemo vidjeti kako ćemo se snaći u tom virtualnom okruženju.

Koliko dugo već radite u Špogiju? Primjećujete li neke razlike među generacijama?

U Špogi sam došla u ožujku 2014. godine, točno pamtim to vrijeme. Što se tiče razlika, što sam duže u Špogiju, to više razumijem specifične potrebe učenika, specifičan način rada, posebnosti svakog sporta. U početku mi je trebalo malo vremena da shvatim takav princip i organizaciju života učenika, ali sada mogu lakše razumjeti njihove potrebe i time mislim da ostvarujem bolji i kvalitetniji kontakt s učenicima. Učenici su uvijek slični, slične su generacije.

Kakav je Vaš doživljaj online nastave krajem prošle školske godine i B modela koji trenutno provodimo? Kako se Vi snalazite, a kako se snalaze Vaši učenici? Na koje ste poteškoće naišli?

Online nastava tijekom proljetnog dijela 2020. godine bila je iznimno naporna jer nisam znala raditi u Loomenu. Tako da sam istovremeno morala učiti raditi u Lomenu i održavati nastavu. Radni dan često je trajao od sedam ujutro do dvadeset jedan sat navečer, dakle gotovo čitav dan. Sad je situacija nešto povoljnija jer smo se već usavršili u Loomenu, znamo kako moramo raditi. No ovaj mješoviti oblik nastave također je izrazito naporan i nadam se da neće još dugo kao takav trajati i da ćemo se uskoro vratiti uobičajenoj nastavi. A učenici? Prilagodili su se.

Što mislite o reformi? Je li Vam bilo teško naviknuti se na novi način rada?

Reforma je unijela dosta promjena u nastavu hrvatskog jezika. Neki sadržaji koji su se obrađivali u višim razredima sada se obrađuju u nižim razredima tako da treba vremena i ta prilagodba još uvijek traje. Smatram da će ta prilagodba sigurno trajati cijeli ciklus od četiri godine da se dobije opći dojam o reformi.

Što Vam najviše nedostaje u vrijeme karantene? Što ćete prvo napraviti kada cijela ova situacija završi?

Najviše mi nedostaje druženje s najbližima. Sigurno je da ću se češće družiti s dragim ljudima. Češće ću i posjećivati svoje roditelje koji ne žive u Zagrebu. To su stvari koje mi najviše nedostaju i veselim se tome da ponovno postanu dio mog svakodnevnog života.

Profesorica Relić Novosel s majkom; zima 1983.

Kako biste se opisali jednom riječju?

Odgovorna.

Imate li životni san?

Životni san mi je biti sretna, što god da to značilo.

Volite li putovati? Gdje Vam je do sada bilo najljepše, a gdje biste voljeli otputovati u budućnosti?

Jako volim putovati. Jedno od najljepših putovanja bilo mi je na Madeiru. To je otok u Atlantskom oceanu koji pripada Portugalu. Voljela bih posjetiti Island i Moskvu jer jako želim vidjeti crkvu tamo. Voljela bih otputovati i u Tursku. To su mjesta na koja bih htjela otići.

Koje tri riječi vam padnu na pamet kada pomislite na svoje učenike?

Mladost, sreća i izazov.

Što volite raditi izvan škole i koliko slobodnog vremena zapravo imate?

Slobodnog vremena nemam onoliko koliko bih ga voljela imati. Nastojim ga provesti s meni dragim ljudima družeći se najčešće u prirodi. Volim odlaske u prirodu i oni me čini sretnom.