INTERVJU – Valentina Aščić – bivša učenica na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu

Valentina Aščić, dvadesettrogodišnja Zagrepčanka, državna je rekorderka u brzom klizanju na 500 i 1500 metara. Brzim klizanjem bavi se od osme godine te je svojim radom, trudom i odricanjem dugi niz godina izborila nastup na zimskim OI u Pekingu. Postigla je puno značajnih rezultata, a neki od najznačajnijih su 14. mjesto na Europskom prvenstvu u Gdanjsku te 21. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Nizozemskoj. Vidljivo je da je izvrsna sportašica najviše kategorije.

S Valentinom smo razgovarali prošli tjedan, a u međuvremenu je ove subote nastupila u prvoj skupini kvalifikacija na 500 metara i s rezultatom od 44.681 sekunde bila treća u skupini te imala 23. rezultat od ukupno 32 brzoklizačice. Članicu zagrebačkog BK Meteor očekuje još nastup 16. veljače na 1500 metara .

Kako su protekle pripreme za OI u Pekingu?

Pripremala sam se u Hasseltu, Belgiji, s ostatkom reprezentacije i belgijskom reprezentacijom. Preostaje mi trening na ledu i jedan u teretani pa onda pravac Peking.

Kakva su tvoja očekivanja s obzirom na to da ti je prvi nastup?

Ispunila sam svoja očekivanja samom kvalifikacijom, no naravno želim otklizati super natjecanje te konkurirati vodećim zemljama. Nadam se prolasku prvog kruga. Ne osjećam pritisak te nemam što za izgubiti. Idem pokazati što mogu.😊

Možeš li opisati kakav je osjećaj nastupati kao prva brzoklizačica na OI?

Počašćena sam i ponosna što ću biti prva hrvatska brzoklizačica na Olimpijskim igrama. Osjećam se presretno što smo kao mali sport u domovini uspjeli dogurati do ovdje uz sve što nam (ni)je pruženo.

Znamo da Dom sportova nije u funkciji, gdje treniraš?

U Zagrebu smo uvijek na Velesajmu, no ovo je druga sezona kako kao repka treniramo u Hasseltu, Belgiji, upravo iz nedovoljno dobrih uvjeta pruženih u Zagrebu.

Razlikuju li se tvoje pripreme za OI od ostalih priprema tijekom sezone za Svjetska i Europska prvenstva?

Ne, uglavnom je pripremni program pred samo natjecanje sličan, radi se o laganom smanjivanju volumena treninga, no intenzitet je na nivou.

Kakva je konkurecija….?

Konkurencija je naravno jaka, radi se o top 32 u svijetu. Očekujem jaku i neizvjesnu borbu.

Kakav je bio osjecćaj kada si saznala da si baš ti izabrana predstavljati Hrvatsku u brzom klizanju?

Presretna i ponosna.

Brzo klizanje kao sport i nije baš poznat i zastupljen u Hrvatskoj. Kako si odlučila trenirati baš taj sport i koliko dugo ga već treniraš?

Nakon što sam čula da se moje prijateljice Natalija i Katarina time bave, odlučila sam i ja probati. Imala sam osam godina kada sam prvi put stala na led i već mjesec dana nakon toga otišla na natjecanje u Budimpeštu, gdje je, nakon osvojenog zlata, moja želja za sportom samo rasla. Budući da brzo klizanje nije zastupljeno u Hrvatskoj, odavno sam shvatila da želim biti ta koja će doprinijeti velikoj promjeni te popularizirati sport.

Tko ti je bio najveća podrška svih ovih godina?

Obitelj je moja najveća podrška, roditelji koji od samih početaka sufinanciraju svu opremu i odlaske na natjecanja, mlađe sestre i mlađa braća kao najveći navijači. Tu je naravno i dečko Ivan Martinić koji je također reprezentativac u brzom klizanju te zna puno o ovome sportu. Od njega učim puno. Naravno, tu su odmalena i razni treneri koji su se izmjenjivali. Moram priznati da su najznačajniji trener Dubravko Feldin, kondicijski trener Željko Jeleč, Ivan Pandov te na kraju i Nizozemac Ingmar van Riel.

Za kraj, ispričaj nam neku svoju uspomenu iz Špogija koju ćeš pamtiti do kraja života?

Špogi mi se najviše sviđao iz tog razloga što sam mogla nesmetano trenirati, a opet ispunjavati sve školske obaveze. Smatram kako sam imala najboljeg mogućeg razrednika i odličnog profesora Hrvoslava Kozulića koji me puno toga naučio te sam mu zahvalna. Iako sam bila neredovita u druženju s ekipom iz razreda i nismo imali maturalac, bilo je zabavnih trenutaka za pamćenje.. Jedan od njih je recimo bio i rad po raznim radionicama i projektima – jedne smo godine organizirali projekt na temu Život u osamdesetima pa smo plesali, glumili… Bilo je nezaboravno!