Vedrana Malec, tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i skijašica, i naša bivša učenica, nastupila je na Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu. Iako je već nastupala na Olimpijskim igrama u Sochiju i PjongChangu, ove Olimpijske igre svakako su joj drugačije i teže od prethodnih. U otežanim meteorološkim prilikama Malec je zauzela 52. mjesto u konkurenciji 65 natjecateljica. Zauzela je i 53. mjesto u sprintu slobodnim stilom, te 73. mjesto u utrci na 10 km klasičnim stilom. Bila je maturantica 2008. godine u našoj Športskoj gimnaziji. S Vedranom smo razgovarali o ZOI, njezinim iskustvima na natjecanjima, kako je provodila dane u Špogi klupama i kakvi su joj dojmovi ostali iz škole.
Kako ste započeli sa skijanjem i zašto?
Skijati sam počela dosta rano, s 4, 5 godina, uz stariju sestru i tatu koji je bio trener u klubu, a kasnije se to nastavilo kao igra uz prijatelje iz razreda dok, eto, nije postalo profesionalno.
U kojim ste klubovima napravili prve skijaške korake?
Svoje prve skijaške korake napravila sam u Skijaškom klubu Šestine, a nakon što sam ozbiljnije počela trenirati prebacila sam se u Skijaški klub Sljeme Zagreb u kojem sam i danas.
Kada ste dobili poziv za reprezentaciju?
U reprezentaciju sam službeno ušla 2006. godine, s nepunih 16 godina, iako sam već i prije povremeno sudjelovala na reprezentativnim pripremama i natjecanjima.
Kako Vam se razvijala inozemna karijera?
Od ulaska u reprezentaciju moji ciljevi okrenuti su prema međunarodnim natjecanjima. Imala sam tu sreću da sam se uspjela kvalificirati za gotovo sva natjecanja mlađih dobnih skupina, tako da sam nastupila na Olimpijadi mladih, Alpe Adria i juniorskim svjetskim prvenstvima prije nego sam ušla u seniorsku kategoriju i počela nastupati na seniorskim natjecanjima.
Kako izgleda trening jedne olimpijke u jednom od najtežih sportova uopće?
Pa treninzi ponajviše ovise o dobu godine. Naime, nama sezona traje cijele godine! Sezonu završavamo sredinom travnja, a već početkom svibnja počinjemo s pripremama za novu sezonu tako da odmora skoro i nema. Ljetni dio skupljamo satnicu i kilometre i treniramo između 6 i 8 sati dnevno, dok se prema zimi to smanjuje i dodaje više brzih treninga i intervala pa treniramo otprilike pet sati na dan. Mi za trening koristimo gotovo sve rekvizite – bicikle, kajak, ski rolere, vježbamo gimnastiku, puno trčimo, planinarimo…
Kako je situacija s koronom utjecala na Vaš sport?
Mislim da je Covid ostavio traga na svima i u svim područjima života i ono što me naučio da se ništa dugoročno ne može planirati. Jako puno natjecanja je odgođeno, svakodnevna testiranja i stres koje čekanje nalaza nosi samo po sebi, česte izolacije, puno teža putovanja i utrke bez gledatelja su nešto što ću vjerojatno najdulje pamtiti iz ovog perioda.
Kakvi su dojmovi OI u Sochiju 2014. i PjeonChangu 2018. godine?
Sochi su bile moje prve Igre i definitivno je uzbuđenje bilo najjače, trebalo je puno muke uopće za kvalificirati se, tako da sam nastupe tamo gledala kao nagradu za sav trud uložen prije i uživala u svakom trenutku. Od PjeongChanga sam imala nešto veća očekivanja, no nažalost tijelo je na samim Igrama reklo da mu je dosta i zapravo sam više od pola Igara provela bolesna tako da nisam doživjela sve čari Igara, ali su boravak u selu i prijateljstva koja sam stekla s natjecateljima iz raznih sportova i država su nešto što će mi zauvijek ostati kao uspomena.
Kakva je bila konkurencija na Svjetskom prvenstvu u Seefeldu?
Seefeld je bio moje šesto Svjetsko prvenstvo i zapravo sam već jako dobro poznala konkurenciju. Temperature su tijekom dana rasle i do 20 stupnjeva što je znatno utjecalo na nastupe jer su to temperature na koje mi nismo navikli i iz tog razloga natjecanja su bila zanimljivija, čak bih rekla pomalo čudna za sve.
Kakvi su Vaši dojmovi sa ZOI u Pekingu?
Uvjeti su bili ekstremno teški, vjetar nikad nije bio jači. Sretna sam što sam završila utrku, za mene je bilo čak i bolje nego što sam očekivala. Tijelo mi se smrzlo, ali sam napravila dobar posao. Dala sam sve od sebe, odradila sam najbolje što mogu. U svemu tome sam se jako zabavila i uživala.
Imate li veliku podršku obitelji i prijatelja?
Bez podrške roditelja i prijatelja ne bih uspjela doći do ove razine. Bili su mi financijska podrška od prvog dana, kao i podrška tijekom školovanja i svaki moj uspjeh je i njihov uspjeh.
Bliži Vam se kraj karijere, mislite li ostati uz svoj sport?
Kao magistra novinarstva, nadam se karijeru nakon sportske karijere nastaviti u sportu, u nekom drugom obliku, ali svakako bih voljela ostati u sportu.
Koja Vam je najsmješnija ili najdraža zgoda iz školskih klupa koju ćete posebno pamtiti?
Ovako kad sada malo razmišljam, svaki dan u Špogiju bio je jedna nova avantura, ekipa kojom sam bila okružena je za mene bila jako motivirajuća i veselila sam se svaki dan kada sam išla u školu, ponajviše zbog njih. Mislim da mi, bivši Špogijevci, koji smo još išli u staru školu na Mladosti, najviše pamtimo druženja na tzv. tribinama koje smo imali ispred škole, prije, nakon škole, ali i pod odmorima. Moj razrednik je bio ujedno i najbolji razrednik, Vaš sadašnji ravnatelj Stipe Perišić.
Jeste li u kontaktu s nekim bivšim kolegama iz srednjoškolskih dana?
U kontaktu sam s dosta ljudi, neki su mi postali prijatelji za cijeli život i s njima sam u svakodnevnom kontaktu. Neke sretnem povremeno i uvijek mi je izuzetno drago vidjeti ih i čuti kako se njihov život razvija. Vaša psihologica Lucija Zadelj jedna je od kolegica koja je sa mnom dijelila školske avanture, a još dan-danas prolazimo skupa kroz neke druge životne.
Je li itko od kolega iz razreda isto uspio u sportu?
Čak bih rekla da smo bili dosta uspješna generacija, dosta nas je nakon srednje škole otišlo u profesionalce, imamo vaterpoliste koji su igrali u vrhunskim klubovima, nogometaši igraju po jakim klubovima izvan države, rukometašice su ostvarivale izvrsne rezultate sa svojim klubovima, tako da mislim da nas je puno uspjelo u tome čime smo se bavili i nakon škole.
Što bi poručili Špogijevcima za kraj?
Svi vi moji dragi Špogijevci, uživajte u svakom danu u školi i zabavljajte se, još puno godina kasnije sjećat ćete se svega lijepoga iz školskih dana, vrijedno trenirajte i učite – znam da je ponekad teško, ali na kraju ćete biti ponosni na sebe. I da, za kraj, za koju godinu očekujem da ja, s ponosom, izvještavam o vama s nekih drugih Olimpijskih igara.
Razgovarali: Ivana Dramac i Luka Pršlja
Foto: Privatna arhiva Vedrane Malec
Špogi novosti 