Od kratkotrajnog posla do četvrtine stoljeća u Špogiju. Naša Ivka, poznatija kao teta Ivanka, u Špogiju radi već 25 godina i ispratila je sve generacije Špogija do sad. ,,Mlada sam kao rosa u podne”, našalila se s nama kada je rekla da joj je vrijeme za mirovinu. Nakon tolikih godina, punih uspomena, odlazi. Otišla je u mirovinu ovoga tjedna, a mi smo je tim povodom intervjuirali na njezin zadnji radni dan da saznamo kako joj je bilo raditi ovdje.
Je li Vam žao što odlazite?
Da, žao mi je zbog učenika, ali posao kao posao nije mi žao napustiti.
Kako ćete se naviknuti na ulogu umirovljenice?
Jednostavno, uživat ću, ali i radit ću ja nešto. Tko želi raditi, uvijek nađe posla.
Koje Vam je najljepše, a koje najružnije sjećanje iz Špogija?
Najljepše od svega mi je druženje s učenicima, a što se tiče ružnih sjećanja, nema ih. Znalo je biti nekih manjih problema, no sve je to rješivo.
Kako to da ste se zaposlili u Špogiju?
Radila sam u tiskari, no ostala sam bez posla. Nakon toga, otišla sam na burzu i molila gospođu da mi nađe neki posao jer više nisam mogla biti kod kuće. Rekla je da ima jedan posao u Špogiju. Bila im je potrebna zamjena za čistačicu jer je njihova kolegica otišla na porodiljni. Gospođa na burzi rekla je da ju zovem ako treba svaki dan, u slučaju da mi se ne svidi ponuda. No, ja sam ipak otišla u Špogi, s ugovorom na najviše 17 mjeseci. Tih 17 mjeseci prošlo je u trenu te su se tako približili i moji zadnji dani u Špogiju. Bivši ravnatelj pozvao me i pitao želim li da on za mene zove druge škole da pita gdje je potrebna čistačica, kako bi mi osigurao novi posao. Zahvalila sam mu se, no odbila sam ponudu zato što mi se posao kao posao baš i ne sviđa, ali djeca i kolege u Špogiju bili su odlični. Rekla sam mu: ,,Zasad sam ovdje, a kasnije ću sama biti prisiljena tražiti novi posao.” No, tada se dogodla svima neočekivana situacija. Kolegica, koja je bila na porodiljnom, dala je otkaz te sam ja tako ostala na njenom mjestu i nikad nisam tražila drugi posao. Od tada je prošlo 25 godina, uz djecu je proletjelo, čini se kao da je bilo jučer.
Što Vam je najdraže u ovoj školi?
Odgovor je vrlo jednostavan: djeca, naravno. Najdraže mi se družiti i komunicirati s njima. Oni su mladi, uvijek dobro raspoloženi i nasmijani, a znate kako kažu: ,,S kim si, takav si.”
Gdje biste radili da se niste zaposlili u Špogiju?
Nigdje. Šalu na stranu, tražila bih neki drugi posao, ali ne mogu se zamisliti ni u jednoj drugoj školi.
Imate li neke miljenike u generacijama?
Svi ste mi jednako dragi, sve vas volim kao majka.
Smatrate li da Vaša slika treba stajati na zidu Špogija, s obzirom da ste bili ovdje od samih početaka?
Ma nee, ne smatram.
Što Vam najviše smeta u ponašanju učenika?
Kad ostave neurednu učionicu i ne dignu stolice nakon zadnjeg sata, tako mi otežavaju posao.
Mislite li da je drugačije raditi sa sportašima?
Sigurno da je, vi ste ipak discipliniraniji.
Mislite li da ste nezamjenjivi?
Ne smatram se nezamjenjivom. Svi smo mi zamjenjivi.
Kako biste se opisali u jednoj riječi?
Jednostavna. Ne volim komplicirati.
Što biste poručili ovoj i svim budućim generacijama Špogija?
Poručila bih im da vrijedno i marljivo uče, da budu uredni, da slušaju tete na hodniku te dižu stolice nakon zadnjeg sata.
Razgovarli i snimili: Sara Šančić, Jan Juričić, Ana Krišto, Luka Martinović
Špogi novosti 