EKSKLUZIVNO – Karlo Bartolec, prisjeća se školskih klupa i otkriva tko mu nedostaje iz Špogija

Karlo Bartolec, hrvatski nogometni reprezentativac, jedan od igrača F.C. Kobenhavn i bivši učenik naše škole, uhvatio je malo vremena kako bi nam odgovorio kako je provodio školske dane u Špogiju, otkrio više o svojoj nogometnoj karijeri te dugogodišnjoj ljubavi Irini. Karlo je rođen 20. travnja1995. u Zagrebu, bivši je igrač juniora Dinama i Lokomotive u kojoj je počeo kao šestogodišnjak. Od kolovoza 2016. do prije nekoliko mjeseci bio je igrač danskog kluba FC Nordsjaelland. Nakon odličnih igara u Nordsjaellandu, napravio je veliki korak u svojoj karijeri potpisavši krajem prošle sezone ugovor s danskim prvakom F.C. Kobenhavn. Igrao je za mladu U-19 i U-21 selekciju Hrvatske te sada igra za A-reprezentaciju u kojoj je u posljednih godinu dana skupio četiri nastupa.

Tko ti najviše nedostaje iz Špogija i zašto?

Najviše mi nedostaje ekipa iz razreda, naše druženje i zezancija u školi… I naravno, moja najdraža razrednica Jasnica.

Po čemu je Športska gimnazija bila tvoj idealni odabir srednje škole?

U godinama kad je vrijeme za prelazak iz osnovne u srednju već sam ozbiljno trenirao nogomet, a za Špogi sam se odlučio jer mi je pružao najbolje uvjete da uskladim obaveze prema nogometu i školi.

Jesi li ostao u kontaktu s nekim iz srednjoškolskih dana?

Ostao sam u dobrim odnosima s legendom škole, Sašom Ivaniševićem, s kojim se družim kad sam u Zagrebu i profesoricom Roščić koja mi je jako draga.

Koji su ti trenutci u školi bili najzanimljiviji?

Srednjoškolski dani bili su zanimljivi na dnevnoj razini, uvijek je bilo smijeha i zezancije. Ipak, nikad neću zaboraviti kad sam s tadašnjim prijateljem iz razreda, a danas kolegom iz repke, Tinom Jedvajem, jednog jutra odlučio, umjesto na nastavu, otići malo se opustiti u McDonalds. Tek što smo ušli u Megić, prva osoba koju smo ugledali bila je Tinova mama. Odmah nas je prošla glad. (smijeh)

Na koji si predmet rado dolazio, a s kojeg si htio što prije otići?

Najdraži predmet bio mi je, logično, tjelesni, a s fizike sam bježao prve dvije godine.

Koliko ti je Športska gimnazija pomogla u usklađivanju školskih i sportskih obaveza?

Puno mi je pomogla i izlazila ususret. Kako je već tijekom srednje škole moj nogometni angažman postajao ozbiljniji, profesori su imali razumijevanja za velik broj športskih izostanaka. Opseg i dinamiku gradiva koje moram savladati dogovorio bih s profesorima i zaista nisam imao većih problema. Uz dobru organizaciju i malo dobre volje, sve se stigne.

Kako si se osjećao kad si otišao iz Hrvatske?

U početku mi je bilo zaista teško i čak sam jedno kratko vrijeme razmišljao da se vratim u Hrvatsku. Najviše su mi nedostajali brat, prijatelji iz kvarta i moja dotadašnja nogometna ekipa. Osim toga, i stil života je ovdje nešto drugačiji – nema one naše hrvatske spontanosti, višesatnog ispijanja kavica i slično. Ovdje, ako se želiš s nekim vidjeti, moraš se dogovoriti nekoliko dana ranije jer su svi u svojim planovima i obavezama.

No nakon što je prošao period prilagodbe, naučio sam se uživati u Kopenhagenu i sad sam sretan što sam ovdje. Kao najveće prednosti istaknuo bih dobar životni standard, ljepotu i uređenost grada (super mi je što je bicikl ovdje glavno prijevozno sredstvo) i činjenicu da svatko fura svoj film. Sviđa mi se život ovdje.

Čime se voliš baviti kad ne treniraš?

Najviše me opušta zaigrati tavlu s prijateljima, a rado igram i igrice na kompu.

Koliko dugo treniraš nogomet? Jesi li se bavio još kojim sportom?

Bavio sam se rekreativno hrvanjem, a nogomet treniram od svoje šeste godine – dakle, nogometna karijera odnedavno mi je punoljetna (smijeh).

Jesi li ikad poželio odustati od nogometa?

Nisam. Teren je u nekim trenutcima mog života bio jedino mjesto na kojem sam se osjećao ugodno i ispunjeno.

Nedavno si se zaručio. Kako si uspio održati odnos uz takav dinamičan sportski ritam i činjenicu da ste jedno vrijeme održavali vezu na daljinu?

S Irinom sam od srednje škole…  Veza nam se nastavila i kad sam se preselio u Dansku.

Nakon težeg perioda veze na daljinu, Irina se prije tri godine napokon doselila k meni u Kopenhagen te otad živimo zajedno. Velika mi je potpora u karijeri, a ove smo se godine i zaručili. Priznajem da sam romantična dušica, a prosidbu sam isplanirao do posljednjeg detalja i uhvatio Irinu “na prepad” – zaprosio sam je kad smo useljavali u novi stan. Volimo se, živimo zajedno tri godine i smatramo kako nam papir neće ništa promijeniti, no ipak želimo ozakoniti našu ljubav.

Kakva je atmosfera u momčadi u kojoj si trenutno?

Trenutno igram za FC København u koji sam prešao ljetos. Osim mene, došlo je dosta novih igrača pa je ekipa još u slaganju, ali zasad je atmosfera odlična i svi se dobro slažemo. Najviše se družim s Robertom Mudražijom, lijepo je i ovdje imati nekog svog.

Kakav je osjećaj bio kad te Zlatko Dalić pozvao u reprezentaciju?

Nikad neću zaboraviti taj dan. Osjetio sam ogroman ponos – na sebe, ali i na sve one koji su mi bili potpora u karijeri, od roditelja, djevojke, brata, prijatelja… Smatram da je vrhunac za svakog sportaša da zaigra za svoju zemlju i brani boje svoje domovine.

Prva utakmica za repku. Što ti je prolazilo kroz glavu?

Bio sam uzbuđen prvim korakom kad sam ušao na teren u hrvatskom dresu, ali kasnije sam se fokusirao na igru… Sreća, ljubav, zajedništvo, ponos.

Jesi li prije A reprezentacije igrao za mlađe kategorije?

Jesam, igrao sam za U-19 i U-21 kategorije.

Karlo i Ante Ćorić na Europskom prvenstvu 2017. godine (U-21)

Koja ti je bila najteža ozlijeda i kako si se nosio s njom?

Nisam sklon ozljedama, ali imao sam svojih epizoda. Kada sam igrao za Dinamo, imao sam frakturu kralješka koji mi je pritiskao živac pa na trenutke nisam osjećao desnu nogu. To je bio baš težak period za mene, ali hvala Bogu, sve je dobro zaraslo i nakon tri mjeseca uspješno sam se vratio na teren. Imao sam još jednu ozljedu, operirao sam metatarzalnu kost na nozi te su mi stavili vijak kako bi mi spojili kost. Zvuči grozno, no imao sam sreću da je opravak išao dobro pa sad već dvije i pol godine igram bez ozljeda.

Koji su ti planovi za nadolazeće Europsko prvenstvo? Što očekuješ od njega, na osobnoj razini?

Planovi su nam da se kvalificiramo na Euro 2020… S moje strane, bitno je da budem dobar u klubu i da igram u kontinuitetu te da svojim igranjem za København zaslužim poziv za Euro.

I klasik za kraj – što bi poručio današnjim Špogijevcima?

Klasično pitanje, klasičan odgovor. (smijeh) Trenkajte, učite, dajte uvijek svoj maksimum i uspjeh sigurno neće izostati. I – usudite se sanjati!

Razgovarale: Lucia Rešetar i Marta Jagić

Foto: web; arhiva Špogi novosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.