Naša učenica Paula Novina 4. b. razreda, ove je godine sudjelovala na Paraolimpijskim igrama u Tokiju. Plivanjem se bavi od petoga mjeseca svoga života iz rehabilitacijskih razloga, a kasnije je preraslo u veliku ljubav. U vrlo ranoj dobi dijagnosticirana joj je cerebralna paraliza, no vjera roditelja joj je pomogla da prohoda i bude uspješna. Saznali smo kakvo je iskustvo sudjelovati na tako velikom sportskom događaju kao što su Paraolimpijske igre, što ju gura naprijed te kako uspijeva biti dobra učenica i sportašica.
Kako je u Japanu? Kakav su dojam ostavile Paraolimpijske igre na tebe?
U Japanu je jako vruće (smijeh). Vlažnost zraka je užasno visoka tako da se bilo malo teško naviknuti na klimu. Što se tiče ostalih dojmova, moram spomenuti različitost kultura s kojim sam se susrela. Nešto što je za mene zlata vrijedno. Nije me očarao samo dolazak na natjecanje među svjetske sportaše, nego i sama prilika da se upoznaš i pričaš sa svim tim ljudima. Bazen je najljepši koji sam ikada vidjela i pitala sam se zašto tribine ne mogu biti pune. Iskreno, nadam se da će se ova pandemijska situacija stabilizirati do Pariza. Stvarno se radi o jednom posebnom i nevjerojatnom iskustvu. Iskustvo za cijeli život.
Kako uspijevaš balansirati između školskih obaveza i profesionalnog bavljenja sportom?
Prije svega, naglasila bih kako Špogi funkcionira. Ima jako puno razumijevanja za nas sportaše. Osobno sam kroz cijelu školsku godinu trenirala dva puta dnevno, što je podrazumijevalo određeno izostajanje s nastave. Razumijevanje i pristup škole ojačali su moju pripremu te sam uspjela dostići viši nivo i osjećati se spremnije. Teško je, ali program Špogija i moja upornost mi pomažu sve stići.
Koliko ti uopće ostaje vremena za hobije i kako provodiš slobodno vrijeme?
Jako malo. Preko tjedna živim u domu, a vikendom sam samo djelomično slobodna kada putujem kući. Treniram dva puta dnevno, a svako slobodno vrijeme koje imam iskorištavam za učenje, obitelj i prijatelje.
Koliko ti teško pada odricanje?
Na to sam oduvijek bila spremna, od trenutka kada sam ušla u bazen. Jasno sam si postavila ciljeve i odlučila da ću raditi sve dokle god ih ne postignem. Moji prijatelji vikendom izlaze van, a ja ne mogu jer sam na treningu. Svjesna sam da su ovakav tempo i odricanje ono što meni treba. Smatram da me upravo to odricanje dovelo do moga uspjeha i na kraju dana ne mislim da sam ja ta koja propušta.
Radili smo na satu Hrvatskoga jezika Bucayjev tekst o junacima. Sjećam se kako si jasno odgovorila tko su junaci za tebe: tvoji roditelji. Koja je uloga roditelja u cijeloj ovoj priči?
Ogromna uloga i zasluga. Često kažem da nije bilo mojih roditelja, ne bi niti bilo svih mojih postignuća. Imala sam tešku dijagnozu, no moja majka to nije prihvaćala kao krajnji ishod. Tražila je bilo koji način rehabilitacije i optimističnije dijagnoze. Roditelji su me cijelo moje osnovnoškolsko obrazovanje vozili na treninge, svaki smo dan putovali u Zagreb. Velika je žrtva u pitanju, njihova podrška i vjera u mene su moj najveći motiv. Koliko zaslužujem da se zna za moj trud, toliko treba znati i za moje roditelje i što su napravili.
Koji je tvoj životni moto?
Ne bih to nazvala motom, ali za mene ne postoji „ne mogu“. Smatram da sve mogu. Iako se ponekad stvari u nekome trenutku čine nemoguće, jednom moram uspjeti.
Je li bilo trenutaka kada si htjela odustati od svega?
Svaki dan! Pogotovo sezona 2020./2021. Najteže razdoblje u mojoj plivačkoj karijeri – Europsko prvenstvo u 5. mjesecu, nadoknađivanje gradiva u školi, a kasnije sam saznala da sam dobila pozivnicu za Paraolimpijske igre što uključuje dodatne pripreme. Potencijalna mi izolacija zbog pademije također nije išla na ruku. Strah, izoliranost od obitelji i prijatelja, sve to uključuje dodatan napor. Pitala sam se je li vrijedno? Bilo je mentalno iscrpljujuće. Borim se svaki dan, ali svaki put nadjačam svoje unutarnje sukobe.
Tko su ti životni uzori?
Životni uzor mi je moja majka. Sve što je proživjela me gura naprijed. Od sportski uzora Ana Sršen i Mihovil Španja, bivši učenik Špogija.
Maturantica si, što bi preporučila mlađim generacijama Špogija?
Zapravo je vrlo jednostavno. Apsolutno nije bitno što drugi govore i misle. Treba vjerovati u sebe, u ono što radiš i pristupati stvarima čvrste glave. Jasno zacrtan cilj, rezultira uspjehom.
Jesi li se ikada susrela s predrasudama, da je netko mislio da se zbog cerebralne paralize ne možeš baviti plivanjem?
Ne bih rekla da misle da se ne mogu baviti plivanjem, nego općenito da mi za neke osnovne stvari treba pomoć. Definitivno su me gledali čudno, ali ja sam jako ekstrovertna osoba i ako vidim neke čudne izraze lica ili šaputanje, dođem i upoznam se. Onda ljudi shvate da osobe s invaliditetom nisu strašne, nego da je to što drugačije hodam jedina stvar koja nas razlikuje. Predrasuda je bilo, na to smo nažalost navikli u današnjemu svijetu, ali ja ih se trudim razbiti.
Zadnja ti je godina u Špogiju. Kakvi su planovi nakon srednje škole?
Plan je nakon srednje škole upisati fakultet. Premišljam se oko Kineziološka fakulteta, sociologije i komunikologije. Odluku ću vjerojatno donijeti u zadnji trenutak.
Znači li to da ti je profesorica sociologije ostala u posebnome sjećanju iz Špogiju?
Moram priznati da mi je profesorica Preglej ostavila jako dobar utisak, ona je sigurno jedan od razloga zašto je i sociologija jedan od mojih izbora.
Želiš li podijeliti kakvu anegdotu iz Špogija tijekom svoga školovanja?
Moram priznati da me više nije bilo u Špogiju nego što me bilo (smijeh). Tako nemam baš anegdota. Ima jedna kad sam baš došla u školu, hodam i nosim knjige u ruci i profesor mi kaže: „O, pa ti znaš gdje je ova ustanova!” (smijeh) Rekla sam mu da znam jer mi je dom odmah desno!
Hvala ti na razgovoru, Paula! Bio je koristan i zanimljiv, i mi smo nešto naučili u svemu tome! Svatko tko čita ovaj intervju trebao bi te se sjetiti ako poželi odustati.
Drago mi je, hvala vama!
Razgovarali: Vanessa Marčinko i Ivan Šimunić, nastavnici hrvatskoga jezika
Fotografije: privatna arhiva; autor Damir Senčar
Špogi novosti 